Konflikti u Koprivecovu romanu »Hiša pod vrhom«

Slovenska književnost nakon godine 1945. slijedila je izvjesno vrijeme socijalnokritički realizam tako što je jedan dio starijih književnika obnovio seosku tematiku (Čovjek i zemlja) te joj dao nove životne sokove. Za to razdoblje važna su neka djela Juša Kozaka (Gašper Osat, 1949), Miška Kranjca (trilogija Povest o oblasti, 1950—1957) i Ivana Potrča (Na kmetih, 1954), u kojima se prikazuje zamršena poratna stvarnost na selu, u prvom redu socijalizacija sela, te sudari staroga i novoga. U tom razdoblju pojavio se i prvi Koprivecov roman Hiša pod vrhom (1957) u čijem se središtu nalazi obitelj Poharič (Nanika i Tunek), s jedne strane, te ljudi s vrha (seoska zajednica), s druge strane. U konfliktu oko zemlje osobita je pozornost posvećena Naniki Poharič, ženi izuzetne upornosti koja nosi u sebi natprirodnu strast za posjedovanje zemlje; kad joj prijeti gubitak zemlje, odaje se piću, odriče se muža, zamrzi ljude s vrha duboko uvjerena da samo zemlja nikada ne može razočarati čovjeka odnosno da put u kolektivizaciju (u zadruge) vodi u propast. Njena borba za zemlju zapravo je traženje puta da se i ona i vrh oslobode siromaštva, baš kao što je to i smisao Tunekova ulaska u zadrugu. Ljudi s vrha drukčije gledaju na zemlju, jer je nikada nisu imali, pa zbog toga i i zavide Poharičevima. No, i Pohariči i vrh strepe od aktivista Kričmana; na momente im se čini da nema izlaza, ali će vrijeme pokazati da nova vlast ne stoji iza postupaka Kričmana i njemu sličnih. Kovač Bračić sa svojim vizionarskim pogledima u neprestanom je konfliktu sa svima, ali je njegova plemenitost i poštenje iznad svega toga.