Dalmatinski trikonhosi

Autor raspravlja o fenomenu ranokršćanskih i srednjovjekovnih trikonhosa na istočnoj obali Jadrana, pretežno u Dalmaciji. Prema formi, funkciji i vremenu nastanka razvrstava ih u pet skupina. Prvu tvore relativno rane, malene cellae trichorae koje prvotno bijahu funerarne memorije na privatnome posjedu. Nastale su, čini se, pretežno do sredine 5. stoljeća. Drugu tvore nešto složeniji triconchosi koji za razliku od prethodnih cela imaju ispred svetišta dugi naos. Nalaze se na području antičke Dalmacije po čemu ih autor i naziva dalmatinskim trikonhosima. Oni sadržajem i množinom predstavljaju problemsko težište članka koji je po njima i naslovljen. Nastali su uglavnom poslije sredine 5. ili početkom 6. stoljeća. Treću skupinu tvore oni primjeri iz prve i druge grupe koji su od prvotne memorije naknadno postali trikonhosi kao kompleksne bazilike. Poput ostalih tipova prvotnih memorija koje su naknadno preuređene u kongregacijske crkve i oni su prepravljeni uglavnom poslije sredine 6. stoljeća. Četvrtu skupinu tvore predromanički trikonhosi, morfološki vrlo zanimljiva skupina centralnih građevina, ali i dviju longitudinalnih, koje su nastale pretežno tijekom 9. stoljeća, međutim s primjerima već u 8. stoljeću (rotonda Sv. Trojstva u Zadru), te još u 10. stoljeću (rotonda u Ošlju). Konačno, petu skupinu tvore romanički trolisti nastali pretežno u 12. stoljeću.