COMPARISON OF THE EFFICACY OF TWO THERAPEUTIC REGIMES ON THE RECOVERY OF INSULINOSECRETORIAL FUNCTION IN PATIENTS WITH TYPE 2 DIABETES AND SECONDARY FAILURE OF ORAL THERAPY

Sekundarni neuspjeh oralne terapije se definiše kao izostanak povoljnog reagovanja na oralnu terapiju koja je u prethodnom periodu bolesti bila efikasna. Cilj istraživanja predstavlja poređenje efekata kratkotrajne insulinske monoterapije i kombinovane terapije (insulin plus metformin) na insulinosekretornu funkciju i determinsanje režima sa većom efikasnošću u odnosu na ispitivane parametre. Metode: U istraživanje je selektovano 75 pacijenata oboljelih od tipa 2 dijabetesa sa potvrđenim sekundarnim neuspjehom oralne terapije, koji su podijeljeni u dvije grupe na osnovu tjelesne težine, a svaka grupa je tretirana različitim insulinskim režimima. Pacijenti sa normalnom tjelesnom masom (grupa A) tretirani su monoinsulinskom intenziviranom konvencionalnom terapijom (tzv. „bazal–bolus“ režim), dok su pacijenti sa povećanom tjelesnom masom (grupa B) tretirani kombinovanom insulinskom terapijom (bazalni insulin plus metformin) u trajanju od tri mjeseca. Svim ispitanicima su prije, i tri mjeseca nakon terapijskog režima sa insulinom, rađeni parametri glikoregulacije (HbA1c, glikemija našte, postprandijalno i cjelodnevni profil), i izračunati homeostatski modeli za procjenu insulinske sekrecije i rezistencije (HOMA % beta i HOMA IR). Rezultati: Istraživanja pokazuju poboljšanje glikoregulacije, smanjenjenje IR i poboljšanja endogenog kapaciteta pankreasa, u obje ispitivane grupe, u odnosu na period prije uključenja insulinske terapije. Grupa A: glikemija našte (9,5 vs 6,1,p<0,001), postprandijalna (11,6 vs 6,9, p<0,001), HbA1c (9,0 vs 6,7, p<0,001), HOMA % beta (39,03 vs 83,42, p<0,001), HOMA IR (4,87 vs2,45,p<0,001). Grupa B: glikemija našte (9,4 vs 6,3, p<0,001), postprandijalna (11,6vs 6,9,p<0,001), HbA1c (9,0vs6,7, p<0,001), HOMA % beta (54,8 vs 96,92, p<0,001), HOMA IR (7,27 vs 3,38, p<0,001) Zaključak: Nije bilo značajnih razlika u pogledu efikasnosti na insulinosekretornu funkciju, insulinsku rezistenciju i glikoregulaciju između dvije ispitivane grupe, odnosno oba terapijska režima su bili podjednako efikasni.