Idila i rascjep – poetološki tekstovi Ive Kalinskog o dječjem kajkavskom pjesništvu 1992. - 2003.

Tema ovog rada je analiza niza od devet tekstova Ive Kalinskog posvećena Smotri dječjega kajkavskoga pjesništva Dragutin Domjanić koja se održava u Svetom Ivanu Zelini, a članci su pisani susljedno iz godine u godinu od 1992. do 2003. te objavljeni u knjizi „Anatomija kmice ili Umjetnina teksta – zanos i tjeskoba“ (2004.). Riječ je o poetološkim zapisima u kojima Kalinski iznosi razna zapažanja o dječjim pjesničkim tekstovima iz kojih će se izlučiti njegova polazišta kako bi se dobio uvid u njegovu deskripciju i preskripciju poezije osnovnoškolaca. Kao što znanstvena literatura i predviđa, većina pjesama tematizira najužu okolinu djece, od obitelji, kuće i dvorišta, preko krajolika, flore i faune zavičaja, do otvaranja tema rada i prolaznosti. Na taj se način zavičajnost očituje kao sržni topos dječje poezije, značajna zbog konstituiranja njihova identiteta, a pretjerano prisutna zbog njihova kratkog i suženog životnog iskustva. No dok znanstvena literatura dječje tematiziranje zavičaja ne propituje s estetskih stajališta, Kalinski progovara i o neizbježnoj klišejiziranosti i recikliranju ustaljenih pjesničkih oblika u dijelu dječjega korpusa. Nadalje, iako drugi istraživači dječje poezije ne vide da bi izvan obzora zavičajnosti, bilo u sadržajnom, bilo u formalnom pogledu, moglo biti nekih iskoraka, Kalinski i tu izaziva uvriježeni pristup. Naime, na nizu primjera ukazuje na inovativnost tema (socijalnih, emocionalnih, duhovnih) te na originalne pjesničke postupke, kako u kompoziciji, tako i u leksiku koji odstupa od tradicionalnog rekvizitarija. Kalinski tako argumentira da se u uspjelijim pjesmama očituje raskol i u pjesničkom subjektu i u umjetninama, koji odvodi pjesničko stvaralaštvo mladih u smjeru misaonosti, a ukazuje na postmoderni senzibilitet. Zaključno, Kalinski daje u svojim tekstovima koherentnu i dosljednu poetiku kajkavskog dječjeg pjesništva koje je utemeljeno u zavičajnosti, ali se kod osviještenih autora uspijeva uspostaviti emocionalna veza između izraza i sadržaja, čime nastaju autentični tekstovi koji silaze s utabanih putova te afirmiraju autentični dječji glas kao pjesnički i idejni novum.