Consistency in the works of Ignazio Silone

Problem dosljednosti u književnim djelima I. Silonea prisutan je godinama u talijanskoj i internacionalnoj književnoj kritici. U nekim svojim kritičkim i teorijskim spisima o tome je pisao i sam Silone. Prividna dosljednost očituje se u skoro svim Siloneovim djelima: tu je Abruzzo, tu su njegovi seljaci, njegovi junaci obuzeti dubokim egzistencijalnim problemima, tu je svugdje snažan socijalni angažman za nadilaženje svakog oblika političke, društvene i rasne diskriminacije. Ipak nema sumnje da je velika moralna kriza jednog dijela talijanskih intelektualaca, izazvana između dva svjetska rata padom mitova društva koje je već bilo prevladano najvećom političkom i moralnom katastrofom moderne epohe, pogodila i Silonea, čovjeka i književnika. Njegov optimizam, zasnovan na povjerenju u ljudske vrline, a naročito u naprednu funkciju obespravljenih u stvaranju povjesti, postepeno je ustupao mjesto sve radikalnijem skepticizmu na kojem se rađao njegov mistični pud, najprije poklanjanjem povjerenja svecu-revolucionaru a na kraju očajničkom paleokršćanskom mesijanizmu. Pažljivom analizom Siloneovih književnih i teorijskih djela, autor napisa dospijeva do konstatacije da takav ideološki i književni Siloneov zaokret zapravo proizlazi iz dosljednosti njegove umjetničke vizije svijeta, zasnovane na mističkoj potki, prisutnoj, kako u njegovom upornom povjerenju — skoro Religioznom — u urođene ljudske vrline, lako i u nepovjerenju u mogućnost obnove društva bez nadljudskog zahvata. Takva mistička potka koja obilježava čitavo Siloneovo književno djelo, nevidljiv je, ali svuda prisutan fluid, koji, kao pupčana vrpca, nerazdvojno vezuje Silonea uz njegove seljake  tj. uz one koji su uz Karla Marxa nosili sliku Svete Rozalije, uz one na čijoj je crvenoj zastavi pisalo: »Republika i carstvo božje« i koji su, kao npr. tesar Franz, povezali Karla Marxa i Isusa Krista da bi se na zemlji uspostavilo društvo u kojem bi se ujedinilo siromnštvo i pravednost, kao i pomirili marksizam i kršćanstvo.